Druga strana našeg zdravstva

Završio sam na jedinom hrvatskom odjelu za HIV. Imao samo od njega smrtni strah, a šokiralo me ono što sam sada doživio


Robin Mikulić
22.03.2019.14:00
Završio sam na jedinom hrvatskom odjelu za HIV. Imao samo od njega smrtni strah, a šokiralo me ono što sam sada doživio
CROPIX/arhiva

sažeto

Susret s doktorom Josipom Begovacem, našim najistaknutijim stručnjakom za HIV, i njegovim timom najbolje su iskustvo koje sam doživio u vezi sa zdravstvom


Robin Mikulić
22.03.2019.14:00

Godinama prolazim pokraj Klinike za infektivne bolesti Fran Mihaljević s knedlom u grlu. Prosječni građanin vjerojatno s tom bolnicom zagonetna naslova i oronula pročelja smještenoj na Gupčevoj zvijezdi odmah iznad okretišta 14-ice i onog malog kamenog spomenika koji obilježava mjesto pogibije 19 ljudi u najsmrtonosnijoj tramvajskoj nesreći u Zagrebu ne povezuje baš ništa.

Mi, homoseksualci i svi ostali pripadnici rizičnih skupina – da sad ne bismo diskriminirali, s tom institucijom povezujemo smrtni strah. Ondje se, naime, nalazi jedini referentni centar za liječenje HIV-a u Hrvatskoj. Svaki pacijent u zemlji kojem se dijagnosticira virus upućen je, dakle, na tu bolnicu. Jednom kad uđeš u sustav, to je to. Tamo si doživotno i nema ti druge, pronašao si svoje cjeloživotno hodočasničko mjesto.

CROPIX/arhiva

Ne bih sada ovdje povlačio paralele sa strahom pred štapićima između testa za trudnoću i onog na HIV jer mislim da je to apsolutno neprimjereno budući da još uvijek živimo u dovoljno liberalnoj zemlji u kojoj se pravo žene na slobodno raspolaganje sa svojim tijelom poštuje dok je ovaj drugi plus ipak dosta teže rješiv. 

Ne, ona jedina dva pacijenta koja su se u povijesti medicine izliječila od HIV-a ne znače da je pronađen univerzalni lijek koji će s lica Zemlje izbrisati 'pedersku kugu', kako se AIDS u 80-ima popularno nazivao.

Smrtni strah pred štapićem

Kao što rekoh, ne bih povlačio paralele, samo stvaram preduvjete za shvaćanje druge strane. Jer, ako ste se ikad seksali nezaštićeno, zasigurno ste se našli u situaciji da stojite ispred ljekarne i sramežljivo razmišljate što ćete reći za koga je test. 

Kad, s druge strane, stojite pred Klinikom za infektivne bolesti i znate da ste se uputili na odjel 6/1, vaši su se najveći strahovi obistinili i suočeni ste s problemom koji se iz vašeg organizma svim pravima unatoč, što god o njima mislili, ne može odstraniti niti kemijski niti operativno.  

Ja sam jučer bio gore. I, ne, mama, ne moraš se brinuti. Bio sam nekome samo onaj plus jedan koji drži za ruku, zbija loše šale ne bi li odvratio pažnju od zlokobne stvarnosti koja tinja iza vrata doktora Begovca dok grije stolicu u ambulanti Referentnog centra za dijagnostiku i liječenje zaraze HIV-om. 

No, nakon što sam bio gore i suočio se sa svojim najvećim strahovima, znam da na svijetu postoje i mnogo strašnija mjesta od onog hodnika ponad Mihaljevca. Ali, krenimo redom.

Priča koja mi je promijenila život

Pred nekoliko sam dana napisao tekst o Vinku, dečku kojeg je kad je imao 17 godina silovao lik i zarazio ga HIV-om. Prije nego što sam upoznao njega, realno, nisam imao pojma o tome kako izgleda svakodnevni život osobe zaražene tim virusom. Nisam o tome čak niti razmišljao, mislio sam – popiješ tabletu i okej si.

Vraga, dostupnih koktela ima više od 12 i svaki od njih sa sobom povlači niz potencijalno gadnih nuspojava. Vinko je, recimo, tijekom prvog koktela koji je dobio patio od halucinacija. A svaki put kad jedna od njih nastupi – nuspojava mislim, ne halucinacija, pacijent je primoran krenuti put Zagreb, gdjegod bio, zato što se, nažalost, jedino u našoj metropoli nalazi mjesto na kojem mu netko može dati novi lijek.

Ante Cizmic / CROPIX

Vinko bi, tako, sa svog od obale ipak prilično udaljenog otoka svaki put kad bi mu se nešto zakompliciralo putovao u Zagreb, a ljudima zaraženima s HIV-om se stvari kompliciraju češće nego ostalim ljudima. Takva je priroda bolesti.

Stoga Vinkov strah pred odjelom 6/1 nimalo ne čudi. Grad povezuje s Franom Mihaljevićem, 8-satnim putovanjem i stalno tinjajućom prijetnjom da mu se stanje pogoršalo. Jasno da osjeća otpor prema Klinici za infektivne bolesti. Ja sam njegov strah tako i prenio što, kako se pokazalo, nije bilo nužno najpravednije prema ljudima koji ondje rade volovski posao.

Potpuno nezamisliva priča

Ambulanta Odjela 6/1 drugačija je, naime, nego što ju zamišljate. To nije depresivno, turobno mjesto ispunjeno ljudima koji pogibaju glave od srama, kao što sam iz neznanja onomad napisao. To je jedan kratak hodnik pastelnih zidova i kričavo ružičastih detalja kojim odzvanjaju lake note iz nekog lokalnog radija. Ne znam za vas, ali ja se dosad u javnim bolničkim ustanovama nisam susreo s čekaonicom u kojoj čovjek osjeća ugodno.

Osim toga, čim uđete, umjesto namrgođene tete na šalteru koja već u 7 ujutro broji sitno do pauze dočekat će vas jedna od tri uvijek nasmijane i krajnje ljubazne sestre i pozdraviti vas s – Dušo, kako si.

Mi smo gore došli oko 8 ujutro. Ne treba vam uputnica, ali se prije dolaska treba obavezno najaviti odjelnoj sestri koja će vam dati termin kako bi svačije vrijeme bilo optimalno iskorišteno. Shvatili su ljudi tamo, valjda, da nepotrebno zadržavanje u čekaonici unosi samo dodatan nemir. 

CROPIX/arhiva

Čeka se, dakle, minimalno, svi se nužni testovi obavljaju na licu mjesta u ambulanti, a osoblje je ljubazno, pristupačno i toplo. Znam, sve se ovo čini nepojmljivim za standarde hrvatskog zdravstvenog sustava. No, najbolje tek dolazi. I ne brinite, svjestan sam da ispisujem odu. Ti su ljudi to zaslužili.

Doktor za poželjeti

Doktor Josip Begovac naš je najistaknutiji stručnjak za liječenje zarazom HIV-a, voditelj centra i jedini liječnik za kojeg sam od njegovih kolega čuo isključivo riječi hvale. Strpljiv je, ugodna glasa, a ima čak i smisao za humor. Svojim pacijentima pristupa krajnje otvoreno i ljudski, bez predrasuda i osuđujućih pogleda čak i onda kad čuje nešto na što bi čak i najobičniji laik u najboljem slučaju okrenuo očima, a u najgorem pošiljatelja poruke počastio nekim pejorativnim nazivom za osobu smanjenih intelektualnih mogućnosti.

Ne i Begovac. On, umjesto vike, pažljivo ispituje teren, brižno sve unosi u karton dok smirujućim glasom govori kako je svaka alternativna terapija dobrodošla, iako je najbolje ipak nadopuniti je konvencionalnim liječenjem.

Na pitanja pacijenata odgovara detaljno i razumljivim jezikom. Pobraja niz dostupnih mogućnosti i u dogovoru s pacijentom te u skladu s nalazima odabire optimalno rješenje. Ako je nešto i zaboravio reći, uvijek ga možete naknadno pitati što vas zanima. 

Lijekovi za HIV mogu se dobiti isključivo u ljekarni Klinike. Jednom kad vam doktor napiše interni recept prošetat ćete do kratko udaljene susjedne zgrade, preuzeti svoju terapiju od ljubaznih i nasmiješenih farmaceutkinja i vratiti teku sestri na odjel 6/1 s kojom ćete odmah dogovoriti idući termin jer doktor Begovac voli pažljivo pratiti stanje svojih pacijenata.

Kad bi barem svi tako radili svoj posao

Sve skupa traje manje od sat vremena, a vi ste obavili pretrage, specijalistički pregled i ljekarnu – bez uputnica, dugih redova čekanja, plaćanja participacije za lijekove u ugodnom okruženju. Čuda da se dese.

Doista ne pretjerujem kad govorim da se s boljim iskustvom u našem zdravstvenom sustavu u životu nisam susreo. Dok Bandić dobiva počasne doktorate za svoj uzorni rad kojim je (doslovno) zadužio Hrvatsku, ova ekipa briljantnih, toplih, otvorenih i nasmijanih ljudi s Odjela 6/1 ljudima s margine društva svaki dan čini barem malo lakšim. Da, samo rade svoj posao, ali da svoj posao tako radi svatko, Hrvatska bi postala zemlja kakve nema nigdje na svijetu.

HIV

zarazna

klinika za infektivne bolesti fran mihaljević

odjel 6/1

centar za HIV

referentni centar za dijagnostiku i liječenje zaraze HIV-om

doktor josip begovac

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter