Tjedan dana sam živio sa 250 kuna

Zelje sam jeo svaki dan, nisam imao niti za kavu, a na izlaske nisam pomišljao jer si to ni u ludilu nisam mogao priuštiti


Robin Mikulić
11.06.2018.10:00
Zelje sam jeo svaki dan, nisam imao niti za kavu, a na izlaske nisam pomišljao jer si to ni u ludilu nisam mogao priuštiti
Privatni album

sažeto

Kava od 12 kuna postala je luksuz. Uskoro sam umjesto kave počeo naručivati deci ili dva mineralne za 2 ili 4 kune


Robin Mikulić
11.06.2018.10:00

Da dobar dio ljudi u Hrvatskoj živi mizerno nije tajna. Premijer krivi medije jer u javnosti raspiruju negativnu sliku stanja u domovini, ali teško je praviti se da je sve u redu kad brojke govore za sebe, i sad ne mislim na broj iseljenika. Čak 80.000 hrvatskih penzionera živi mjesečno od 231 kune. Šokantno, je l' da?

Većina ih preživljava s debelo manje od 2000, dok studenti muku muče s prosječnih 1000 kuna mjesečno. Minimalac se kreće oko 2800 kuna. Da, prosječne plaće idu u prilog tome da se u Lijepoj našoj, s obzirom na stanje u ostatku tranzicijske JI Europe, živi pristojno, ali u njih se ubrajaju i sve one zastupničke, menadžerske i ine uhljebističke naknade za posao tajnice tajnici u nekoj priprčiji donjoj, recimo.

No, mnogo je više onih koji jedva uspijevaju spajati kraj s krajem od onih koji bezbrižno šeću do bankomata kako bi provjerili stanje na svojim računima.

Prvi sam dan zapio trećinu budžeta

Zato sam ovaj tjedan odlučio provesti jedan eksperiment. Budući da sam i sam još student, bio sam toliko nadobudan da nakon prvog faksa na pragu tridesetih upišem i drugi, solidarizirao sam se sa svojim kolegama. Tjedan dana živio sam na mršavih 250 kuna, dakle četvrtini prosječne studentske stipendije ili jednoj cijeloj najnižoj penziji, a nisam morao platiti čak niti stan i režije.

Čisto da se razumijemo, zarađujem prosječnu plaću, imam psa od 90 kila i živim sam u iznajmljenom stanu u Zagrebu. Ne živim, kao što vidite, ni inače k'o bubreg u loju i zna se dogoditi, češće nego što mi je drago, da svako toliko ovaj ili onaj račun platim onaj ili onaj mjesec nakon datuma dospijeća.  

I, odmah ću s duše skinuti svoj najveći grijeh. Prvi dan zapio sam 75 kuna. Dobio sam svoj prvi pravi kazališni projekt u životu i sjeo na pivo. Zaslužio sam, pomislih. I epski sam se sje*ao. Tek sam se usred svog trećeg hipsterskog craft piva sjetio da živim studentski i da sam upravo iskapio gotovo trećinu svog tjednog budžeta. Tad sam još bio naivan i vjerovao da svejedno neću morati posuđivati novac. Evo. Tko prizna, pola mu se oprašta, kažu.

Prestao sam piti kavu vani, pio sam mineralnu

Kad sam krenuo u ovo odlučio sam da se neću zatvoriti u kuću i čekati da tjedan prođe. Htio sam zadržati kakvu-takvu kvalitetu života, ono pokoja kava ili pivo s frendovima nakon predavanja ili posla. Ništa spektakularno. To se pokazalo težim nego što mi se činilo. Odjednom sam počeo više pažnje obraćati na cjenike.

Kafići u koje inače zalazim pokazali su se suviše skupima. Kava od 12 kuna postala je luksuz kad postoje kafići u kojima ta ista kava košta 8 kuna.

Uskoro sam umjesto kave počeo naručivati deci ili dva mineralne za 2 ili 4 kune. Bilo mi je bed sjediti za čašom vode iz pipe kad sam već sjeo u nečiji lokal. Ne moram ni govoriti o tome kako nisam više konobarima ostavljao niti bakšiš. Tih par kuna uložio sam radije u glavicu zelja.

Zelje je postalo moj najbolji prijatelj

I to sam zelje jeo barem polovicu vremena. Ne biste vjerovali koliko je to povrće isplativo. Našlo se doslovno u svakom obroku koji sam spremao, makar kao salata. Jedan dan skuhao sam od njega varivo koje sam jeo tri dana. Ne zaredom, stavio sam to svoje slatko zelje (mrkva, luk, zelje, riža, paradajz, začini) u frižider i jeo ga svaki drugi dan. Kad se živi na budžetu čovjek postane jako brzo, želio-ne želio, mudriji. Ništa se ne baca.

Sve sam svoje obroke pomno planirao. Stari mi kruh više nije bio problem.

Već sam nakon prve štruce, koja se posušila i bila tvrda poput betona, počeo kupovati samo pola kruha. Da se ne baci. Konačno sam razumio svoju baku kad se na nas kao klince derala jer fratimo hranu.

Bako, oprosti. Bila si u pravu. Špara se kad se ima, a ne kad se nema.

Kad jaja postanu meso, svijet postane aromatičniji

E, da. Ne smijem reklamirati bez da me za to plate pa sad ovdje neću početi nabrajati razlike u cijenama po pojedinim dućanima. Ali da sam negdje usred tjedna počeo dvaput razmišljati hoću li mlijeko kupiti ovdje ili ondje, jesam. I ne samo mlijeko. Meso je za mene bio, kao što smo već apsolvirali, veći problem. Jer, kao što sam najavio, cilj mi je bio zadržati svoj život – samo za manje para – što kod mene znači meso barem jednom dnevno.

Skup je to biznis, ako nemate u Međimurju baku koja vam svako toliko pošalje smrznutog piceka, čurke ili koju šniclu. Budući da većina ljudi to vjerojatno nema, nisam dirao bakine zalihe u zamrzivaču. Kupovao sam meso na akcijama po dućanima, dvaput, a jednom sam otišao u mesnicu gdje sam inače stalni kupac i molio stričeka da mi da kosti za juhu. Nije mi te kosti naplatio. Od njih sam skuhao japansku juhu ramen koja se kuha dva dana i na njoj živio. Zapravo, još je uvijek nešto tog ramena u frižideru, dobro da sam se sjetio.

Jasno, da sam sve osnovne namirnice morao kupiti odjednom, ne bi mi onih 250 kuna bilo dovoljno. Računam ipak da se svi redovito opskrbljuju uljem, octom, šećerom i brašnom. Jajima!

Blažena bila jaja! Postala su mi najbolji prijatelj. Istinabog, prdio sam nesnosnije nego inače, ali moj mi je pas to velikodušno oprostio.

Kad mi je ponestalo kave, a jest i to pred kraj tjedna kad sam iscrpio svoj budžet u koji nisam uplanirao trošak od 36 kuna za kavu koju inače pijem (200 grama instant kave kućne marke našeg nedavno posrnulog diva), kupovao sam one male 3u1 vrećice. Testirao sam ih sve. Grozno smeće. Sve i da mogu ne bih nijednu od marki koje sam probao ovdje reklamirao.

Čak je i tramvaj luksuz

Najveći mi je problem ipak bio promet. Kako ni inače ne vozim auto po Zagrebu, a bicikl više ne vozim otkako sam u par navrata gotovo ostavio život na ulici, preostao mi je samo tramvaj. I noge. Za tramvaj nisam imao ili nisam htio plaćati kartu samo zato jer sam lijen hodati par stanica, a švercati se nisam htio jer bi me kazna koštala čitav budžet. I baš k'o za vraga odrađivao sam prošli tjedan onu šetnju po šalterima. Nahodao sam se, bogme! Nisam ni inače sklon nehodanju pa dnevno prohodam barem 6 kilometara, ali ne po kiši. O, da. Uhvatila me, naime, na putu doma ona kišurina i prala me čitavim putem. Prestala je, naravno, istog onog momenta kad sam mokar do kože, poput natjecateljice u nekom wet t-shirt contestu samo s otužno malim poprsjem, ušetao u stan.

Nisam izašao ni jednom. Prestao sam, doduše, u zadnje vrijeme izlaziti generalno, ali da mi se išlo van ne bih si to mogao priuštiti ni u ludilu. Osim da stojim negdje sa strane i gledam drugu djecu kako ližu sladoled, naravno, od čega bih samo pao u dublju depresiju. Svoje craft pivo zamijenio sam domaćim pivicama, a pio sam po birtijama za koje nikad prije nisam čuo niti bih inače u njih ušao. Je*i ga, ugođaj postane fakat krajnje nebitan kad u džepu imaš 12 kuna i žeđ koju može ugasiti samo pivo.

Na kraju sam ipak posudio 100 kuna

Pa ipak, koliko sam god promišljeno baratao sa svojih 250 kuna, a jesam bez obzira ne tih par piva koja sam popio, i zadnja se lipa istopila do subote, a ja sam morao na teren. Pitate se kamo? Slobodno pročitajte. Samopromociju mi nitko ne brani. Znao sam da će mi nakon te šetnje trebati osvježenje, a i tješio sam se da ne trošim zbog sebe nego zbog posla. Posudio sam novac od bivšeg i moram priznati da čovjeku bude jako neugodno žicati u ovim godinama. Srećom, moj zadatak prestaje ovaj tjedan, ali ne želim niti razmišljati o tome u koliko bih rata s ovim budžetom morao vraćati svoj dug.

Još jedna stvar koju sam naučio, i možda najvažnija od svih lekcija koje sam prošli tjedan usvojio, kapitalizirajte svoje znanje i vještine! Bez lažne skromnosti, odličan sam kuhar. Većinu vremena bio bih taj koji je o svom trošku kuhao za svoje prijatelje. Nekad bih društvo opskrbio i sa svom cugom. Dobro, reći ćete, možda zato kaj si besplatno hranio i opijo bagru pa sad misliš da si dobar kuhar. Možda. No, ovaj tjedan, kad smo kuhali frendovski ručak, sam prvi put u životu rekao da ja kuham, ali samo ono što oni donesu. Je*eno smo se najeli, a mene je koštalo samo mog vremena i vještina.

I, ne. Boce nisam skupljao, ali sam bio na rubu da počnem. Možda bih jeo više salate da jesam.

100posto priča

siromaštvo

štednja

besparica

niska plaća

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter