Lanin irski dnevnik

Živjeti u Hrvatskoj je kao hodati po minskom polju. Paziš i gledaš, i paziš i opet - fuck, mina! Koliko god se trudiš, stalno si u prekršaju... Zato sam odlučila otići


Lana Kralj
14.01.2019.14:00
Živjeti u Hrvatskoj je kao hodati po minskom polju. Paziš i gledaš, i paziš i opet - fuck, mina! Koliko god se trudiš, stalno si u prekršaju... Zato sam odlučila otići
iStock

sažeto

'Najbolja stvar koja se Hrvatu dogodila je ulazak u EU. Da više ne mora biti Hrvat. Irska mi je došla kao spas od hrvatskog administrativnog iscrpljivanja', kaže naša nova kolumnistica


Lana Kralj
14.01.2019.14:00

Egzistencijalni problemi na sreću nikad nisu bili moja briga. Nisam više mogla podnijeti hrvatsku trulež. Što god jesi, ili imaš, je na standbyu. I ako je to nešto malo bolje od prosjeka, moraš biti zahvalan. Jer kako je tek drugima. Zahvalnost je lijepa vrlina, ali ne na ovakav komunistički način.

Bila kakva bila ova naša Hrvatska, ipak spadamo u razvijeni svijet. A razvijeni svijet se maknuo iz ere zadovoljavanja egzistencijalnih potreba. Nemojte me krivo shvatiti, svjesna sam da u Hrvatskoj ima i gladnih, ali ovo nije kolumna o njima. Najviše je onih koji su tek siti. Što reći, teško mi je bilo biti zahvalna isključivo na tome što ne moram razmišljati koliko ću za vikend novaca popiti.

Sve je sporo i dosadno. Nema pomaka. Da sam genije, napravila bih ga sama. Ali sam prosječno inteligentna i trebaju mi prilike da bih ostvarila neku unutarnju svrhu.

Nikad nisam bila majčinski tip. U jednom trenutku sam pomislila, koliko mi dijete može unazaditi lifestyle u ovakvome okruženju? Sve stoji samo moj mozak radi. A možda bi bila šteta da život prođe, a da nisam okusila i to, tako dobro prodavano, iskustvo.

Moj kafić je pokrivao troškove bez moje plaće

Nakon što se moja kćer rodila, a rodila se tjedan dana prije nego sam otvorila drugi kafić, moje hrvatsko iskustvo je još ukupno trajalo nekih godinu dana. Kafić je uzimao puno energije, financijski je bio na nuli. Na onoj bijednoj hrvatskoj nuli.

Pokrivao je troškove bez moje plaće. Iako sam radila bez brojanja sati. Ali eto, to je samo moj poduzetnički rizik, za razliku od potencijalne zarade koju ipak moram dijeliti s državom. Sreća je kad si poduzetnik i kad imaš jajnike, to što možeš državu zaje*ati tako da ipak radiš, dok ti oni isplaćuju naknadu za porodiljni. Pa eto, jesam.

iStock

Ne znam jel' bi se za to trebala nekome ispričati? Možda narodu. Možda crkvi. Oprostite što sam uzela iz državne blagajne. Bilo bi pošteno da sam si isplaćivala plaću, kad sam već radila, i još plaćala porez na istu. Duplo sam našu državu oštetila. A crkvi se ispričavam što sam radila umjesto se potpunosti posvetila svetosti novog života. To je taj začarani krug potkradanja. Država tebe, ti državu.

Eto moram ipak zahvaliti hrvatskoj truleži jer da je nije bilo, vjerojatno ne bi ni moje super kul kćeri.

Kap koja je prelila čašu je bio zakon o trošarinama na cigarete. Promijenjen je u nekom kratkom roku i standardno bez neke brige o informiranju poduzetnika.

Ne znam, možda bi bila dobra ideja da te kao gospodarstvenika, Gospodarska komora obavezno obavijesti, kad je već obavezno plaćanje pretplate. Bar je tada bilo.

Sjetili su se da ako na deklaraciji od cigareta ne piše cijena, a oni je odluče povećati, mogu gnjaviti svu maloprodaju da si pobroji zalihe i uplati im razliku. I pogriješila sam. Stvarno jesam. Predala sam izvještaj u kojem Carinskoj upravi dugujem 32,50 kn s tjedan dana kašnjenja.

Htjeli bi poduzetništvo, ali na komunistički način

Kazna je bila 3000 kuna za firmu, 1500 kuna za direktora. Moram priznati da mi je čak zamorno nabrajati nelogičnosti hrvatskog zakonodavstva. Mogla bih samo o tome pisati. Tu se cijelo vrijeme provlačila i iritacija oko zakona o ovrhama. 8 kuna sat vremena parkiranja, 120 kuna kazna za neplaćeno parkiranje, 986 kuna ovrha. Dođe mi da pljunem Linića kad ga vidim na riječkom korzu. A nisam baš od pljuvanja. Likvidnost i protok novca je stvarno trebalo riješiti. Sjećam se kad sam počela raditi u obiteljskoj firmi koja je imala dosta profitabilan posao.

Kažem ja njima: 'Došle su neke fakture na naplatu, pa da prebacim novac.'

Oni meni: 'Ma nema šanse.'

Ja se zbunim, i kažem: 'Ali ima novaca na računu. Ono, komotni smo.'

'Čuješ, bolje da si dužan nego da su tebi.'

Naučila sam tad da je to standard. Pa eto možda su uz zakon o ovrhama mogli donijeti i zakon o proporcionalnosti kazni. Živjeti u Hrvatskoj je kao hodati po minskom polju. Što god da radiš, privatno ili poslovno, stalno moraš paziti koji ti je sljedeći korak.

Paziš i gledaš, i paziš i opet - fuck, mina. Ode 1000 kuna. Koliko god se trudiš, u Hrvatskoj si stalno u prekršaju. Naglasit ću da sam veliki dio svog radnog vremena trošila da zadovoljim administrativne želje Republike Hrvatske, a pri tom da mi ostane novaca za tekuće poslovanje. Malo smo se izgubili u tranziciji. Htjeli bi poduzetništvo, ali na komunistički način.

Zašto ovo meni treba, imam dovoljno novaca da ne živim ovdje, bar neko vrijeme. Prodala sam posao. Momak, dijete i ja smo otišli na par mjeseci u Aziju.

Opcija je bila možda živjeti u jednoj od tih zemalja. Putovanje u Aziju je priča za sebe, a da skratim, bilo je predivno. Zaključak - ne pada mi na pamet živjeti u zemlji koja je još sjebanija od moje. Nemam toliko novaca da mogu nadići lokalnu problematičnost ijedne od ovih zemalja.

Irci su užasno dragi i topli

Svi su otišli u Irsku. Pred nekoliko godina dok sam par mjeseci živjela u Londonu, posjetila sam Dublin. I nije me baš impresionirao. Nekako je djelovao malograđanski. Valjda je to efekt koji radi bilo koji grad nakon Londona. Zato ni nije bio prva opcija. Ali kvragu, Irci su nam olakšali stvari s ukidanjem radnih dozvola, plus jezik nije barijera. Jedina druga zemlja gdje nam jezik nije barijera je UK. Tamo je, međutim, tada barijera bila sve drugo.

Profimedia

Ajmo vidjeti kako je, odlučila sam. Ne selim se nigdje ako mi ne sjedne, to nikako. Jer onda cijeli taj proces adaptacije vrlo lako neće dovesti do neke veće sreće. Došli smo u Dublin na dva tjedna, i grad nam je odmah sjeo. Bilo je hladno za poludjeti. Irci su vozili bicikle s golim leđima. U kolicima furali djecu kojoj su gola stopala virila ispod oskudne dekice. Dosta me to zabavljalo. I još uvijek me zabavlja.

Imam osjećaj da su obučeni samo jer je to društveno očekivano.

Svaka osoba kada izađe iz autobusa zahvali vozaču. Što ga je doveo. Zasuzila sam, najiskrenije, kad sam to prvi put vidjela. Kakva ljepota.

Narod je užasno drag i topao. I to nije osobina ličnosti. To je jednostavno automatski način ponašanja. Nešto vrlo strano kad dolaziš iz naše kulture.

Imaš osjećaj da ti svi žele biti prijatelji i da je sve predivno, ali zapravo je to samo uzus. Jako dobar uzus. Kao što vjerojatno nije baš da svaki Talijan želi spavati sa s tobom. Samo ti se tako obraća. Jednostavno Irska mi je sjela. Italija nikad nije.

Sljedeći mjesec smo već svi bili Irski residenti. Momak, dijete i ja.

Irska

EU

Dublin

egzodus

Dnevnik iz Irske

newsletter

Prijavite se na Newsletter