Casa Verde ili Zelena kuća nalazi se u ograđenom dijelu grada San Francisco de Campeche u Meksiku, koji je UNESCO 1999. proglasio svjetskom baštinom. Ova spašena kolonijalna kuća ima parcelu od 270 četvornih metara s kućom na dva kata od 260 kvadrta. Naziv je preuzet prema izvornoj boji fasade koju je naručitelj želio zadržati. Boje kuća u ovom području prethodno je odredio INAH (Instituto Nacional de Antropología e Historia), a iako se mogu mijenjati, podliježu određenoj paleti boja i njihovom odobrenju, prenosi Archdaily.
Prva dva dijela kuće bila su u savršenom stanju, gdje su sačuvane izvorne drvene grede i zamijenjene su samo neke od međugreda. Poput stropova koji su sačuvani iz osamnaestog stoljeća, originalni podovi također su sačuvani u prva dva dijela, ističući se svojim šarenim dizajnom i šarama. Svi zidovi u ovom području potpuno su obnovljeni s prirodnim, neobojanim završetkom, u prvom redu kako bi se spriječilo propadanje izvornih zidova i pomoglo obrani od vlaga, a u drugom slučaju, prirodno završna obrada stvara neutralnu paletu boja koja ublažava i kontrastira originalnim šarenim podovima od tjestenine. Treći dio je modificiran kako bi se stvorio prijelaz između prethodnog postojanja koje arhitekti iz studija Richaud Arquitectura nazivaju spomenikom i novog suvremenog aneksa.
Prijelaz se događa u dva oblika. Prvi je kroz kuhinju koja se povezuje s velikim društvenim prostorom, koji je sadržan u uvali s niskim, ali originalnim stropovima, pa je odlučeno da se oni sačuvaju. Izvorni podovi zamijenjeni su novim zelenim podovima koji aludiraju na ime kuće i glatki su bez šara, čime se stvara prijelaz između aneksa s bijelim poliranim cementnim podovima i izvornih podova na području spomenika. Drugi prijelaz je kroz uređeni trijem koji se povezuje s velikim segmentiranim vodenim tijelom, koje služi kao hodnik sadržan između izloženih zidova i djeluje kao prirodna oaza koja upravlja vezom između glavne spavaće sobe i bazena društvenog prostora i koja teče duž vrta.
Dodatak, koji služi kao veliko društveno područje, vraća razmjere velikih kolonijalnih dvoraca iz tog vremena. Monokromatski izbor u svim završnim obradama aneksa, korištenjem bijelog betona i cementnih pasta, odabran je za kontrast šarenim podovima prethodnog postojanja, ali u isto vrijeme oponašaju unutarnje zidove. Arhitektima je bilo vrlo važno vidljivim zidom označiti granicu između spomenika i suvremenog aneksa i tako moći identificirati ta dva momenta.
Za pristup sekundarnim spavaćim sobama potrebno je prošetati različitim prostornim ljestvicama kuće, kao i njezinim povijesnim trenucima, vizualno uočljivim prijelazom od početka do kraja od prilaza prvoj etaži. Monolitna spiralna betonska stubišta, inspirirana radom arhitekta Juana O‘Gormana, daju pristup spavaćim sobama u kojima se odražava isti monokromatski dizajn društvenog aneksa i pristup kući za odmor. Spašavanje jučerašnjice i spajanje sa sadašnjošću, poštujući uspomenu na grad koji priča svoju priču na svojim ulicama i kućama.
