Treba li stvari dovesti do apsurda da bi postale razvidne? Naravno, odavno je to učinjeno, cijela povijest ispisana, ali riječ je o nama ovdje i sada, u zemlji bez društva koja je postala sinonim za apsurdnije od apsurda (kako je onomad bio definiran). Zato se čini nemogućim napisati fikciju u duhu apsurda, nadrealnog, crnohumornog o temi nepojmljivog zastranjivanja stvarnosti? Zacijelo, pitanje je mjere.
Ako autor nema ambiciju apsurdom obuhvatiti totalitet stvarnosti, nego pojedine segmente, rezultat može biti pronicavo ukazivanje na ona trula mjesta u sveopćoj patologiji koja jače vonjaju, ali pred njima zapušimo nos jer kao nije pristojno reći "smrdi, smrdi". Upravo to je učinio Luka Ostojić u zbirci priča apsurdnog naslova: ako ste ikad vidjeli...