ZAGREB - Prije devet godina Ivica Prtenjača objavio je zbirku poezije “Yves”, možda i njegov najomiljeniji ciklus pjesama. Ovih dana izlazi mu knjiga “Kod Yvesa”, šarmantan spoj nostalgičnih priča i recepata, napisanih i skuhanih, kako kaže, “uglavnom prijepodne dok je slušao Treći program i Radio student u svom stanu u Zagrebu”.
Svako poglavlje književne kuharice otvara priča o nekoj osobi, a zatim slijede recepti za predjela, glavna jela i deserte.
S Prtenjačom smo razgovorali o tome zašto se vratio Yvesu, odakle spoj priča i recepata, nostalgiji, ali i o mjestu nagrada u njegovom životu budući da je prošle godine dobio drugog Kiklopa za poeziju, a nagrađen je i uglednom nagradom Risto Ratković.
Novi život
• Zašto “Kod Yvesa”?
- Radni naslov ove knjige bio je “Melankolija i kuhanje”, no s njim baš nitko osim mene nije bio zadovoljan. Tako sam morao smisliti nešto drugo. “Kod Yvesa” se referira na moju zbirku pjesama objavljenu prije deset godina. U njoj sam izmislio Yvesa, melankoličnog lutalicu po apokaliptičnom mediteranskom krajoliku. Pišući tu knjigu jako sam se dobro zabavio i, kako jedan pjesnik kaže, “izgubio dosta vlastite smrti”. Sad, nakon svih tih godina, odlučio sam Yvesu dati novi život, i to tako da ga stavim u jednu krčmu, restoran, zalogajnicu, birtiju, neka malo dočekuje goste i kuha.
• Nije baš uobičajeno da priče prate recepti. Zašto taj koncept?
- Htio sam pisati kratke priče, pune atmosfere, ruba, šutnje i slutnje, nešto što bi se, da budem banalan, trebalo “čitati u dahu”. Kad sam napisao nekoliko takvih priča, učinilo mi se da iz tih tekstova proviruje i još jedna mogućnost, posve neočekivana - da uz svaku priču napišem i pokoji kuharski recept, te tako te ljude i njihove sudbine o kojima sam pisao još malo začinim.
• Dobro, a kako je vi vidite: kao zbirku priča ili kuharicu?
- “Kod Yvesa” je, za mene, prije svega knjiga priča, za nekog drugog će možda prije biti kuharica. Ili kako bi Maruna rekao, “dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim nikakvog razloga za čuđenje”. Ne bih čak rekao da je ovdje u pitanju miješanje žanrova. Priče se u nekim svojim sitnicama produžavaju kroz recepte, pa se vraćaju iz fikcije u stvarni smijeh ili plač, pa makar on bio izazvan sjeckanjem luka u kuhinji.
Smisleni posao
• Priče su pisane kroz nostalgičnu optiku. Kad su nastajale i što je bio okidač?
- Nastajale su u proteklih godinu, dvije, a što je bio okidač, ne znam ni sam. Možda je sad, kad imam 41 godinu, mladost doista prošla, je li? I sad treba spasiti neke ljude, neke situacije od zaborava ili propasti? Ne znam, a moguće je i da samo radim pripremu, bolji temelj za roman koji pišem, malo vježbam ruku.
• Svaka “estetizacija intime okrutan je čin”. Može li se pobjeći od toga, ako se baviš pisanjem?
- Pisanje je svakako jedan od smislenijih poslova kojim se netko poput mene može baviti. Još uvijek nije za mene izgubilo snažnu terapijsku svrhu. Moja prva knjiga zove se “Pisanje oslobađa”, i danas mislim tako, premda s malo promijenjenim stavom - pisanje na neki način i zarobljava. Možda to nekom mladom, nekome tko pršti od energije i životnog elana, i nije po volji, no meni jest. Neka priče budu mjesta koja će nešto sačuvati, pa makar i tako da govore o prolaznosti i propasti te iste stvari.
Polovni auti u romanu
• Što je s romanom?
- Nakon što sam ga prije dvije, tri godine započeo, osjećam da je došlo vrijeme da se njime i ozbiljnije pozabavim. Postoji i praktičan razlog - roman će se zvati “Povijest obitelji kroz kupovinu polovnih automobila”, a kako vrijeme prolazi, te krntije koje je ta obitelj nabavljala i vozila, postaju užasno raritetni primjerci, nema ih više niti na autootpadima, tako da sam u ozbiljnoj opasnosti da izgubim likove romana te da stvari moram objašnjavati fusnotama. Znate li, npr., što je tristać? U ovom će romanu biti čak dva komada.
Za pisanje nagrade ne znače ništa
• Protekle godine nagrade vas nisu zaobilazile. Koja je njihova funkcija?
- Usuđujem se reći, gotovo nikakva. Lijepo je dobiti nagradu, kupiti si novi kauč, registrirati auto, lijepo je i kad ti nagradu dodijele ljudi koji te poštuju i vole, kad ti je uruče isti takvi ljudi, no, za samo pisanje, za stvaranje, nagrade ne znače mnogo, čak bih rekao da ne vrijede uopće.