Na današnji dan navršava se 50 godina objavljivanja dokumenta s posve neutralnim naslovom “Bilješka 16 svibnja”. Njome je započet preokret koji će kasnije biti nazvan Velikom proleterskom kulturnom revolucijom i koji je proveo najopsežniju lustraciju u dosadašnjoj svjetskoj povijesti, svrgnuvši i poslavši “na preodgajanje” u tamnice (ili barem na mitinge gdje su javno ponižavani) oko 30 milijuna osoba, golemom većinom baš članova vladajuće Partije.
Ta je Kulturna revolucija godinama bila velika medijska tema. Pa i u tadašnjim jugoslavenskim horizontima, jer je Tito i u toj lustraciji bio pokazivan prstom kao nevaljalac čijega se primjera treba kloniti (tek dvije godine kasnije priključio mu se i Hruščëv, koji je skinuo Stalinovu anatemu s Tita). Naravno, suština Kulturne revolucije nije imala veze s Titom koji je tu upao otprilike kao i Pilat u Vjerovanje.
Na meti Bilješke bili su “predstavnici buržoazije koji su dopuzali u Partiju, Vladu, Armiju, različite sfere kulture”, dakle “kontrarevolucionarni revizionisti. Kada im uvjeti budu povoljni, zauzet će političku vlast i pretvoriti diktaturu proletarijata u diktaturu buržoazije”. Riječ je dakle bila o partijskim prvacima “koji se gnijezde uz nas”, “kojima vjerujemo i gojimo ih kao nasljednike”.
Veliki skok naprijed
Bio je to refleks ogorčene borbe za prevlast u partijskom vrhu, koji se prema van pokazivao jedinstvenim, monolitnim - a u bîti nije znao ni kako voditi državu, ni kako nadmudriti bliske suradnike-suparnike.
Na čelu Partije, sa staljinističkom aureolom bogomdanog sveznalice, bio je Mao Zedong, neprijeporan idejni autoritet, koji se nije razumio ni u državnu upravu (za koju su bili zaduženi predsjednik Republike Liu Shaoqi i premijer Zhou Enlai), ni u ekonomiju (Bo Yibo i Deng Xiaoping), ni u vojsku (Peng Dehuai i Luo Ruiqing) itd.
Nakon pobjede u dugome građanskom ratu (privremeno prekinutome samo za japanske invazije), Maovi komunisti su prošli kroz seriju ideološki nadahnutih ekonomskih katastrofa. Prvi petogodišnji plan je uspio prekinuti vjekovnu smrtonosnu glad, ali nije ostvario ni pola možda preambiciozno postavljenih ciljeva. Da bi suzbio rogoborenje, Mao je 1958 inicirao “Veliki skok naprijed” u industrijalizaciju, gurajući kolektivizaciju i industrijalizaciju poljodjelstva i na selu, obećavši udvostručenje poljodjelske proizvodnje iz 1957. Rezultat je bio katastrofalan: lokalni rukovodioci su na papiru napuhivali rezultate, proizvodnja je padala, zavladala je nova velika glad s desecima milijuna mrtvih seoskim zabitima. Mao je ponovio Stalinovu kriminalnu pogrešku iz tridesetih, koja je također rezultirala smrtonosnom glađu (“golodomor”), a ni Tito se nije pokazao bitno pametnijim 1949, kada su se htjeli pokazati staljinističkijima od Stalina (njih je ipak bitno brže prošlo, odjezdili su 1950 u suprotnom smjeru sa samoupravljanjem,razjarivši i Stalina i tada vjernog mu Maoa). Mao je 1959 morao odstupiti s dužnosti predsjednika Republike. U užem vodstvu mu se nije pisalo sjajno. Liu, Deng i Zhou su pragmatično krpali rupe i vidali rane. Mao se posvetio idejnom radu, hvatajući se “permanentne revolucije” (ali pazeći da ni po vragu ne spomene njezina korifeja Trockoga).
Nakon takvih katastrofa nužno je bilo naći “unutrašnjeg neprijatelja”, po mogućnosti “špijuna i sabotera”. Stalin je nakon “golodomora” potegao “Veliku čistku” - Mao Kulturnu revoluciju, čija je uvertira bila čistka na “književnoj ljevici” - u Kini je ta rasprava krenula dvadesetak godina kasnije nego u Zagrebu, oko drame “Hai Rui smijenjen s dužnosti”, ali u Pekingu je 1958 Partija bila na vlasti, za razliku od Zagreba 1938. Tada je odletjelo perje pekinškome partijskom sekretaru Pengu Chenu, a u partijskoj propagandi zamah su dobili Maova supruga glumica Jiang Qing, shanghajski agitpropovac Yao Wenyuan, te agitropovski egzekutori Zhang Chunqiao i Chen Boda (buduća “banda četvero”). Opet je stekao snagu i Kang Sheng, zloduh partijskih čistki.
Razaranje starog
Svoju je priliku ulučio i ministar obrane maršal Lin Biao, koji je Maou ponudio Armiju kao discipliniranu ideološku snagu: dovoljno ju je nasaftati instant ideologijom - u tu je svrhu služio mali katekizam Maovih citata, znamenita “crvena knjižica” - pa će ona, kao jedan, bez pitanja mesti te sumnjičave intelektualne mekušce.
Kritična masa je bila posložena, samo joj je trebala inicijalna eksplozija. Na XI plenumu CK prvih 12 dana kolovoza 1966 Mao je pozvao mlade da se suprotstave “četvorim starežima”: starim misaonim strujanjima, staroj kulturi, starim običajima i starim tradicijama. Dogovorivši podršku Armije, objavio je odmah zatim članak “Bombardirati glavni stožer”. Protiv stareži, protiv glavnog stožera (svog Politbiroa, gdje je već bio u manjini) nahuckao je mlade, kojima nije trebalo puno: eno i sam Mao kaže da su ondje krivci što golema zemlja ide k vragu.
Mladi, vazda i svugdje žudni povratka izvoru istine protiv komotnih kukavica i sebičnih korupcionaša, ruknuli su brojno (to sam razumio i razumijem) dok im je Armija osiguravala logistiku (ne razumijem pak kako im to odmah nije zasmrdjelo, kako su povjerovali da je vojska samo “naoružani proletarijat” a ne aparat represije). Formirana je “Crvena garda” (Hongweibing, konglomerat autonomnih, nerijetko međusobno zakrvljenih grupa). Prosvjed je buknuo u koreografiji indigniranosti koja će se ponavljati po svijetu: mladi su izražavali svoju indignaciju raskorakom između “istine”, kako je bila zabilježena u “Crvenoj knjižici”, i prakse. Poznato je da takvom indignacijom započinju raskoli, nove stranke iz rebra stare, nove religije iz rebra starih. Indignacija je dirljiva - nikada neću zaboraviti u Zagrebu, u lipnju 1968, u Studentskom centru, prekrasnu studenticu, indigniranu, s Maovom značkom na crnoj kecelji - ali indignacija je nedovoljna, a apsolutno pogubna ako položi oružje u šape još gore hulje. Bolje jest neprijatelj dobroga, ali nije rečeno da je svaki neprijatelj dobroga a priori u redovima boljega.
Kulturna revolucija donijela je ipak stanovitu komunikacijsku revolucionarnu novost: blog ante litteram, koji doduše nije bio lijepljen na web nego na tarabu i zid, kao “plakat velikim slovima” (dazibao).
Razaranje “staroga” bilo je uspješno: raspao se sustav obrazovanja i institucija, partijski komiteti zamijenjeni su stožerima za obranu (revolucije, u ovom slučaju), proizvodnja je kihnula, a poljodjelstvu nije puno pomoglo što su sveučilišni profesori bačeni na preodgoj u rižina polja.
Liu je maknut, Deng uhićen, gomila drugih “očišćena”, tko nije pristao na samokritiku i poniženje bio je tučen, pa i ubijen.
S druge strane, neki od Maovih protivnika pribjegli su organiziranju vlastitih oružanih grupa. Kina je bila na putu povratka u doba “gospodara rata”. Donekle je pomoglo što su u Revolucionarnim stožerima prevlast polako osvajali stari partijski kadrovi, a presudna je bila odluka IX kongresa Kineske KP 1969 da Armija preuze kontrolu nad Pekingom, Shanghaijem i još dvadesetak najvećih gradova, kako bi se izbjegao nov građanski rat, poslije čega su “crveni gardisti” vraćeni u škole i na sveučilišta. Lin Biao je i formalno postao Maov nasljednik. To je bio formalni završetak Kulturne revolucije.
Što je tu bilo kulturno?
U kojoj je, po posve disparatnim procjenama, pobijeno od 300.000 do 7 milijuna ljudi - u općem kaosu ni to nije bilo jasno. Što bi tu bilo kulturno? To je još jedna duga priča, za drugu priliku.
Karte su još nekoliko puta promiješane. U nastavku borbe za vlast Lin Biao je već 1971 poginuo u Mongoliji u avionu kojim je navodno bježao u arhineprijateljsku Rusiju. Godinu dana kasnije Maou je u posjet došao Richard Nixon pa je Kina zatim preuzela svoje mjesto u Organizaciji Ujedinjenih naroda, umjesto režima na Tajvanu, kamo se 1949 sklonio potučeni Jiang Jieshi (ili: Chiang Kai-shek).
Neki kažu da je Kulturna revolucija završila tek 1976, kad je Mao umro.
Naslijedio ga je Hua Guofeng, svojedobno Zhouova desna ruka pa premijer. “Banda četvoro” je pohapšena i maknuta. U Peking je stigao i Tito, tada opet “drug Tieto” (Čelična Šaka, na kineskome). Važnije od toga što se na drugo mjesto u Partiji ustoličio Deng, kojemu je u Kulturnoj revoluciji zamjereno što je rekao da nije važno je li mačka crna ili bijela, ako lovi miševe.
Nakon fertutme postalo je važno baš to: što mačka čini a ne koje je boje. Eto zašto sada u Pekingu, gdje su na vrhovima baš oni koji su s očevima bili zatočeni u Kulturnoj revoluciji, o njoj šute, dok je Maov lik i dalje na novcu, mjerilu macine vještine.
Kineski mediji šute o 50. obljetnici Kulturne revolucijeSlužbeni kineski mediji šutjeli su ponedjeljak o 50. obljetnici početka Kulturne revolcuije, a rasprave o tom burnom i krvavom razdoblju su i dalje pod cenzurom vlasti. "Velika proleterska kulturna revolucija" je službeno počela 16. svibnja 1966. i to desetljeće je radikalno poljuljalo kinesku političku scenu. U ponedjeljak Dnevnik naroda, organ Komunističke partije, nije imao ni najmanji članak o toj obljetnici, a također službeni Global Times tek je prenio pet pasusa članka agencije France presse o uspjehu kolekcionara predmeta iz tog doba, bez ikakvog pratećeg konteksta. Godine 1981. Kulturna revolucija je ocijenjena kao teška pogreška Mao Ce-tunga, koji je posijala kaos u zemlji i dovela od katastrofe za stranku, državu i cijeli narod. Time su vlasti zaključile da je to poglavlje zatvoreno. Na pitanje novinara tijekom uobičajenog briefinga u ministarstvu vanjskih poslova, glasnogovornik ministarstva je tek odgovori da je kineska vlada već davno donijela pravilnu presudu o tom razdoblju. Na društvenim mrežama su cenzurirane rasprave o toj temi. "Kulturna revolucija je nadahnula najveće zlo u ljudskoj prirodi, amputirala našu nacionalnu kulturu i uništila naše moralne vrijednosti", glasio je jedan komentar na Weibu, kineskom Twitteru, koji je kasnije obrisan. Velika proleterska kulturna revolucija ili Kulturna revolucija bila je politička kampanja pokrenuta 1966. u Narodnoj Republici Kini kao ostvarenje "stalne revolucije" Mao Ce-tunga radi sprječavanja povratka na kapitalizam, zapravo protiv liberalnijih i reformističkih snaga. Sastojala se u masovnim čistkama članstva Komunističke partije Kine i preodgajanju političkoga vodstva u koncentracijskim logorima i na poljoprivrednim radovima, što je dovelo do raspada središnje vlasti. (Hina) |